Nextstep

Izvješće s putovanja - DAN 2

KAKO JE BILO NA CANNAFESTU 2015.?

Postanak ekipe 

Zaspao sam noćas oko 4 u nadi da ću uspjeti uhvatiti nekoliko spasonosnih sati sna nakon skoro 48 h na nogama. Treba današnji dan rasturiti za putnike, a bez sna bi to teško išlo. Normalno, bilo je nekih gluposti za riješiti s hotelom pa si navijam budilicu sat i pol ranije no što sam planirao.

Na recepciji sam. Krećemo tek oko pola 10. Ljudima smo dali duže vrijeme da se odmore od puta i jučerašnje brije ne bi li nadošli za daljnje podvige. Čudim se kako sam nakon 3 sata sna „kao nov“, pozdravljam ljude koji puževski migriraju po hotelu i čekam recepcionerku da mi riješi nekakvu papirologiju. 

Uzimam papire i odlazim na doručak gdje me čeka dio poznatog društva. Oko 8 je ujutro. Ne mogu jesti. Kao ne znam po koji puta na putovanju, doručkujem više čaša juicea (jedan od vodičkih trikova kako preživjeti brija putovanje). Na izlasku se dogovaramo da se nađemo na grupnoj fruli ispred hotela.

Izlazim ispred hotela, a tu je već 20-ak ljudi. Dimni signali konstantno pozivaju nove koji se samo ubace u kružne formacije. Pričaju mi da im je u Roxyju bilo do jaja i da je peglao odličan tech house. Uspjeli su i štošta porješavati. Drugi dio ekipe priča kako je jutros završio sabijen na drugom dijelu Praga u nekakvoj rupi, ali im je bilo prejebeno. Lagano im pričam što i kako danas dok je frula u džiru.

Opušteno je. Puno opuštenije nego prvi dan. Nije neka mudrost, ljudi se malo odmorili i odmah znatno bolja atmosfera. Upravo počinjemo disati kao ekipa i po ne znam koji puta se zapitam primjećuju li tu promjenu i drugi – da do jučer nepoznati ljudi postaju prijatelji?! Donose mi pivo. Jox, priča, jox... Donosim ja njima nekoliko piva. Krenule su izmjene dobara kao da se svi znamo 100 godina. Jutarnje zagrijavanje ispred hotela 4*. Ovaj dio obožavam!

Spaljeni vodič vas vodi kroz atrakcije Praga

Svi dolaze na vrijeme i krećemo busom. Pričam im vozeći se kroz Prag o najzanimljivijim stvarima dok ne dođemo do kompleksa dvorca Praški hrad. Ne pretjerujem i trudim se biti zanimljiv. Na iskrcaju pokraj dvorca srećem se s kolegom i ekipom iz drugog busa. Pozdravljamo se i nabrzinu dogovaramo kako ćemo riješiti obilazak da se ne sudaramo na pojedinim lokacijama i u kojoj se birtiji kasnije vidimo pa svatko sa svojom grupom na svoju stranu. 

Dvorac je doslovno najveća atrakcija Praga. Gotovo sve razglednice na sebi imaju njegovu vizuru s kutom snimanja od druge top atrakcije – Karlovog mosta. Vodim ih kroz četiri njegova dvorišta pričajući im o češkim kraljevima, Karlu, alkemičarima, Zlatnoj ulici, predsjedniku, smjeni straže... Ako nikada niste čuli kako potkovan vodič zajebantski vodi ekipu i služi se slangom kod pojašnjavanja češke povijesti, onda je ovo bila prilika. Na početku me dio ljudi zbunjeno gledao pitajući se jel' ovaj normalan, drugi se odmah smijao mojem budalakanju, a treći je jednostavno bio – napušen!

Kod katedrale Sv. Vida dajem 20 minuta slobodnog kako bi, koga zanima, mogao ući u nju. Navikli su se na moje vođenje i vjerojatno zaključili da nisam baš normalan, ali se činim bezopasno i ok pa im pomalo sjedam. 

Da još imaju oprez, odmah skužim po onom dijelu koji nije išao u katedralu. Vire pomalo uplašenog pogleda iz najveće turističke gužve i gledaju me. Znam točno što se ne usude pitati: „Je li razumno smotati u najvećoj turističkoj gužvi pokraj katedrale i Predsjedničke palače?“. U biti – nije! No, nismo zbog razuma u Pragu! Krenem s par mojih motati što svi automatski poprate uz dobacivanja „Što nisi rekao da možemo?“. Pa niste pitali. Smijeh. Za par minuta deseci naših sjede zavaljeni na mramoru pokraj obeliska i katedrale te uz frulu uživaju na suncu. Balkanci moji! Oko nas prolaze bujice turista. Ne smeta. Dobro je. Osmijesi. 

Spriječavam novopridošle iz katedrale da počnu motati novu seriju i krećemo dolje prema gradu beskonačnim starinskim stepenicama. Usput naši na izlazu poslovično zamaltetiraju stražare i poslikaju se s počasnom gardom koja u dvorcu „čuva“ predsjednika. Dolazimo dolje na Malu Stranu gdje je zagustilo pa im pokažem wc. Sunce prži. Većina navali na kiosk s vodom. 

Ovo je dosta zahtjevan obilazak koji je „must see“, ali zna biti poprilično naporan. Vidim da je ljudima dosta i završavamo na Karlovom mostu uz dogovor da se u 13.30 h svi vidimo na jučer dogovorenom baza mjestu pa idemo zajedno busom na Cannafest.

Sunce, pivnica, vjetrić, najbolje pivo, chill... 

Meni i frendovima se priključilo još 20-ak ljudi, silazimo s mosta i gibamo u obližnju Malostransku pivnicu. U središnjem dvorištu, uređenom poput njemačkim bier gartena, taman lagano puše osvježavajući vjetar i tjera sunčanicu dok čekamo Master special. Nekoliko njih je već putovalo sa mnom u Prag pa se zagonetno smiješe dok ljudi pitaju što je Master special i odgovaraju im znalački uzdignute obrve: „Crno pivo. Naruči. Vidjet ćeš!“. Samo možda najbolje pivo koje si u životu probao! 

Većina s nama naručuje Mastera. Taman dolaze i njih 10-ak iz drugog busa i svi već, očito pripremljeni od kolege, presreću konobara vičući: „I meni jedan. I meni! I meni...“. Moji starosjedioci na taj prizor umru od smijeha. Nastupi puno grupnog hehe hehehe hehe na jednom mjestu. 

Dolaze Masteri i nazdravljamo. Nakon pola minute zabljesne kolektivno divljenje: „Uuuuuuu, jeeebo teee! Koje pivo!!!“. Mi iskusnjare to popratimo kurčevito dignute brade, izdignute obrve i klimajući žutokljuncima s ponosnim odobravanjem. Kao da smo ga sami skuhali! Jedino se njih nekoliko Master skeptika meškolje sa svojim svjetlim Pilsner Urquellom ljubomorno pogledavajući pravovjerne. Brzo dolazi slijedeća runda. Svi naručuju Master.

Ljudi stave na stol vutru i motaju. Nitko nas ne gleda u pivnici sa 200 terasnih sjedećih mjesta. Jedino nas konobari kuže kao ok ekipu pa nas počnu bolje posluživati. Jedan od njih kasnije zamoli jednog od naših za pljugu. Nakon što mu ovaj da za frulu, nove runde lete do nas. Između njih i nas nastupi nekakvo „kužimo se“ poštovanje. Pojašnjavam ekipi da je sve ovo uobičajeno za Prag.
Naši su se konačno svi opustili i neopisivo je dobra zajebancija. Laganini, a dobra. Dolaze do nepobitne spoznaje koju svaki normalan čovjek treba doživjeti u Pragu: „Jebote, ovakav život je moguć?“. Ili: „A-haaaa, tako izgleda kad piješ pravo pivo i pljugaš dobru robu!“.

Dobrodošli na Cannafest!

Skupili smo većinu ekipe na dogovorenom mjestu. Nekoliko njih mi se javilo da će doći direktaš na Cannafest pa sam im rekao kad da budu ispred da im dam ulaznice. Nevjerojatno, ali su ljubitelji kanabisa zapravo poprilično disciplinirana ekipa na putu. Manje-više se nije uopće kasnilo na dogovore. 

Dolazimo zajedno na sajam. Već se prepoznaju „domaći“ kako se bližimo cilju. Ispred gomila ljudi. Primjećujem kako su moji svi nabili smješak na lica, bili prvi puta ili ponovno. Ogromna pozitivna energija. Probijamo se kroz gomile ljudi do Rolls šatora ispred ulaza gdje je stalno brija. Svugdje oko nas plakati s listom, dekoracije s listom, zeleni listoviti auti i vozila, ljudi sa simbolima...

Ostavljam ih ispred kod šatora i odlazim na ulaz pokupiti karte. Na info pultu susrećem Marketu koju znam od prošlih godina i jednog lika kojem sam, jbga, zaboravio ime. Karte me čekaju i brbljamo dok ih ona broji. Dogovaram usput kad da me zapiše za termin kod šefa jer je trenutno lud od ogromne organizacije i pozdravljamo se.

Ubrzo se naša ekipa raštrkala u tisućama ljudi unutar 3 ogromna paviljona i nekoliko pomoćnih prostora. S frendom planski odlazim na štandove kupiti i nažicati zamišljeno. Razgovaramo s brojnim proizvođačima i usput dobijamo brojne gratise. Od svuda samo dolaze bespla rizle, grinderi, majice, sjeme, gnojiva... koja trpamo u žutu Hesi torbu koju smo isto tako bespla dobili. 

Usput srećemo naše zombificirane brijače koji oduševljeno upijaju desetke štandova i više zabavno-edukacijsko-chill prostora. Koga god i za koliko sati od naših sretnemo i dalje ima zacementiran smješak oduševljenja baš i kao na samom početku. Oduševljeno nam prepričavaju što su vidjeli, koga su sreli, što su dobili, što su kupili... Frend i ja potpuno shvaćamo njihovo oduševljenje i samo klimamo s odobravanjem. Toliko smo puta već bili, ali i mi osjećamo isto. Svaki puta! 

Kad smo se napojili spomenutim suvenirima te degustirali brdo jela i ulja od konoplje, prošlo je već 2 sata. A nismo pola toga riješili što smo planirali. Nema veze. Biti će svi tu i sutra. Odlazimo u VIP šator, jedino mjesto gdje unutar sajma možeš zapaliti pljugu. Okolo se muva nekoliko desetaka policajaca i pišu kazne za pušenje na javnom mjestu. Moraju i Česi negdje biti debili. No, 100 kn svakako i dalje pobjeđuje naš zatvor za istu stvar. Odmor od žamora ljudi, chill mjuza i opuštanje. 
Jazz na 420 i kolektivna brijačina po noćnom životu.

Još smo napravili jedan džir prije okupljanja grupe. Usput naletili i popričali sa menadžerom Cannafesta, legendarnim Shantibabom, onim spaljenim Talijanom Francom iz Green House-a... pa par sastanaka s Dinafemom, DNA, Bulldogom... i prođe vrijeme.

Ekipu predvečer vozimo u hotel i dajemo im nekoliko sati odmora prije večerašnjeg rondanja. Naravno, ispred hotela uobičajeno crtanje krugova u žitu. 

Navečer skupljamo svu ekipu i vodimo ih van. Velik dio odlazi s nama na Jazz uz pljugicu dok ostale ostavljamo u centru s dogovorom da oni koji se kasnije priključuju za clubbing budu tu i tu..

Normalna organizacija putovanja inače nikada ne prolazi bez sitnih problema koji mogu upropastiti cijelo putovanje. Naravno da je tako bilo i s Cannafest putovanjem gdje je najveći problem zapravo naći tko nam dovoljno vjeruje da nam otvori klub i dozvoli pljugati. Tako nam je zbog inspekcije par dana prije putovanja otpao prošlogodišnji jazz 420 klub. Novi smo rješavali u hodu do zadnjeg trena, a da ljudi nisu ni znali. To su trenuci kada vodiči jako moraju sakriti da nešto ne štima – dok se ne popravi. 

Dakle, nije problem klub sam po sebi. Imamo ih desetke u ponudi. Problem je domaćinski klub koji može grupi osigurati privatnost i nesmetano pljuganje, a u ovaj još idemo prvi puta što je za svaku agenciju dodatan stres – ne znaš što očekivati. 

Ulazimo u podrum blizu centra i kažem im da je klub trenutno u renoviranju. Većina ljudi shvati da je ovo gerilla usluga pa im to nije bio problem kako je prostor dobro uređen. No, mlada zgodna pjevačica uz, kažu dame, isto tako zgodnog gitarista ubrzo svojim školovanim glasom zavlada prostorom. Žamor ljudi dopuni sve dijelove kluba gdje njen glas nije do kraja prodro. 

Nije ni istočena runda za sve ljude, a nekoliko par mojih putnika mi se dođe žaliti. Suprotno dogovoru, gazda lokala je nabio dvostruku cijenu od najskupljeg birca jer je nanjušio priliku za pljačku. Moji putnici već znaju da je najbolje da mi takve stvari odmah kažu da im mogu j... sve po spisku. Tako i biva, a gazda ekspresno nakon moje „juhe“ smanjuje cijene na normalu. 
Konačno nekoliko sati uživancije u jazzu, pljugi i dobrom društvu. 

Pola sata poslije ponoći krećemo na clubbing. Rezervirali smo odličan klub Mecca gdje je stvarno klupska brija, a ne pizdarija poput razvikanog kluba Karlovy Lazne. Mamac za turiste i preseranciju svatko tko želi može riješiti u svoje slobodno vrijeme, a mi biramo iskrenu briju!

Kako je klub malo dalje od centra, za cijelu grupu dogovaramo najpovoljniji lokalni autobusni prijevoz koji će nas za 2,5 eura u 1 smjeru (metro je 1,5 eura, taksi negdje oko 8-10 na 4 osobe) odvesti tamo i ujutro nazad do hotela. Dakle, pogledajte što smo sve kao agencija rješavali. Svatko tko to razumije i putuje može nam se samo nakloniti!

U Mecci ludilo. Normalno da su muški prvo morali zasliniti na prezgodne go-go plesačice. Vrijeme je s piva preći na nešto žešće, ako ne zbog ničeg drugog, onda zbog iritantne činjenice da praški bolji klubovi umjesto češkog piva toče jebeni Heineken?! Heineken u Pragu?! Arghhhhhhh, ne!

Miglamo s ekipama. Dolazi mi partner s kojim 8 godina radim i koji nam bookira klubove. Nikada se nismo zbog posla i grupa uspjeli zabiti pa je pao dogovor da pokušamo večeras. Oko nas cure Red bull votke i ostali otrovi. Čujem jednu našu majku dvoje djece, koja je nakon 100 godina zbrisala malo od njih u život, kako žica sestru koja želi u hotel da ju pusti da ostane još s nama. Ljudi čagaju. Dobijam izvješća da su pronašli sve što im treba. Svi jedinstveni u clubbingu.

Nakon nekog vremena počinjem sa partnerom sulud nastavak večeri. Što reći, nakon pol 5 kada se zatvorio klub, nismo završili u hotelu već u after klubu koji se otvara u 4 i zatvara oko 16 h popodne?! Dugu priču ću svesti samo na to da smo oko 8 ujutro brdo nas bili na pljugi ispred hotela, bez imalo sna. Možete samo pretpostaviti kakva je onda to "pušiona" od večeri bila...

Dnevna doza NEXT STEP-a na našim profilima:

Super putovanja i akcije na tvom mailu. Može?