
Nervoza prije puta i polazak iz Osijeka
Zora je. Normalno da nisam mogao spavati noć prije polaska. Razumno je probuditi se nakon 3 sata sna u 5 ujutro, da! Pravim čaj jer mi je kava konačno uništila želudac. Palim cigaretu. Četvrtak ujutro. Nervoza.
Kako je u zoru radni dan brzo počeo, tako je i proletio. U autu sam s još troje ljudi i idemo se naći s autobusom koji na Cannafest kreće iz Osijeka. Jurimo kao kreteni iz Našica kako se, naravno, brdo stvari zakompliciralo i rješavalo do zadnji tren. Palim bogznakoju cigaretu. Pola 5 popodne. Po ne znam koji puta vrtim jesmo sve poslali, nazvali, uskladili, isprintali, potvrdili, pripremili, obavijestili, ponudili, ispravili, objasnili...
Ide 150 ljudi ove godine, jebote! Instiktivno stišćem kočnicu pokušavajući ne ubiti suputnike zbog potencijalnog kašnjenja, a brzina iza sebe polako u retrovizoru ostavlja cjelodnevnu gušeću nervozu i 2 mjeseca kampanje.
Autobus je tu, dobro je. Stigli smo. Ljudi već čekaju. Izlazimo iz auta, a suputnik automatski pali i šalje krug. Ljudi su nas skužili i naprave isto. Nervoza nestala. Ukrcavamo se i s 30 ljudi krećemo za Zagreb gdje nas čekaju drugi. Veći dio ljudi se znaju, a do Zg-a će se znati svi.
Nakon sat i pol radimo pauzu. Najavljujem ju prije stajanja, a busom se ekspresno proširi poznat miris. Jedan od vozača mi tužnih očiju dolazi i žali se: „Ja ovaj miris ne mogu podnijeti. Ja ne znam kako ću.“ na što mu hladno sa smješkom odrapim: „Otvori prozor. Šefovi znaju gdje idemo pa ne bi želio da mi se ugušiš na putu.“ Jedan putnik načuje to i umre od smijeha skupa s drugim vozačem koji se sakrio da ga kolega ne vidi kako se smije.
Kasnije su vozački momci u Pragu degustirali s ekipom, a „žalosni“ je zaključio da to ipak nije tako loše kako je mislio. Jbga, čovjek očekivao neke džanere, a dobio vjerojatno najmirnije putnike ikad. Normalno da je znatiželja morala proraditi pa je nastupilo pljugersko „istraživanje“ što te putnike čini toliko smirenima :D
Polazak iz Zagreba i pljuge pauze na putu
Na ulazu u Zg kupimo ogromni katni autobus i zajedno dolazimo ispred Lisinskog s našim produženim. Svi vodiči i vozači se pozdravljaju i pokušavaju dogovoriti osnove puta dok gomila ljudi ubacuje stvari u autobuse. Pomažemo ljudima. Pozdravljam se i grlim s hrpetinom šaljivaca koji idu već nekoliko godina s nama na Cannafest pa smo se kroz vođenje i druženje skompali. Pitaju me kakve su novosti ove godine pa vrtimo kojekakve zajebancije uz zadnju pljugu prije polaska.
Vožnja. Granica. Molba da se podere sve što se ima. Pljuganje. Pišanje. Granica. Stajanje, pušenje, pišanje x 2. Granica. Prvo češko pivo odmah na granici! Stajanje zbog pišanja i novog češkog piva x 2. Prag.
Obilazak Praga i nervoza gerilla rješavanja
Iskrcaj na Glavnom željezničkom kolodvoru i ekipni džir s vodičima u centru. Uz priču o liberalnosti Praga, pokazujem im na glavnom trgu Vaclavske Namesty najbolju javnu kuću u gradu, gdje mijenjati lovu bez pljačke, što na trgu ne uzimati – tourist traps, gdje su fast foodovi i restorani... Hodamo u stari dio promjeniti lovu i otići na prvo jutarnje pivo. Taman napravimo mali džir da ekipa upozna najbolje atrakcije centra i sve će pivnice oko 11 sati već raditi.
Po planu malo poslije 11 upadamo u mali privatni klub gdje se ekipi riješava što je potrebno. Mi nemamo direktne veze s riješavanjem niti ikakve koristi. Ljudima pokažemo gdje se može. I jedino me ovaj dio puta radi živčanim. Zapravo se dovodiš u situaciju da za uslugu ljudima, kako nitko nikada nije pisao da je ovo Cannabis cup i da smo bilo što obvezni rješavati, riskiraš zakonske pizdarije jer je u Češkoj zabranjeno rješavati. A da ti pri tome „za hvala“ još dio ljudi sere.
Mičem se sa strane i lagano pizdim dok pričam s praškim frendom čekajući da se „shopping“ završi. Većina ljudi normalno čeka svoj red ispijajući svoje prvo pivo u Pragu. Nekolicina „razumnih“ grinda što su se načekali, a čekaju 20 minuta uz pivo, za njihovo dobro da se sami ne moraju zajebavati i to čim si izašao iz autobusa!? Mislim si kako njima sigurno doma štela rješava unutar 10 minuta, a ako zakasni – panj je gratis. Fuck yeah, u kojem snu?! Frend me vuče sa strane na pivo i frulu. Odoh na 15 minuta i privatno vrištanje down the memory lane dok se drugi vodiči pate s nestrpljivima.
Na povratku prolazim kroz klub i vidim da su se ljudi opustili i lagano piju češke pivkane. U sat i pol nekoliko buseva ljudi rješeno pa onda netko sere? Zakolutam očima pa se sjetim da sam se u međuvremenu opustio i da je i ova pizdarija oko rješavanja upravo završila.
Prvi susret s policijom za dobrodošlicu
Dok sam letao, na nekoliko me je stolova čekalo pivo koje sam u zadnjih sat vremena obećao popiti s nekih 25 ljudi. Taman sam krenuo kao prava drolja, a u maniri najboljeg domaćina, obilaziti stolove i rješavati zalihe kada je u krcat klub uletilo par naših s povicima: „Policija! Policija!“. WTF?! Kakva sad jebena policija???
Izletim van ispred kluba gdje je navodno policija uhvatila nekoliko naših kako pljugaju. I onda drugi to vidjeli pa uletjeli u panici u klub zaboravljajući da nismo u Hrvatskoj i da posljedice nisu iste. Teško je na početku u Pragu izbaciti instinkt za preživljavanje kakav ljubitelj kanabisa mora imati da preživi u Hrvatskoj.
S obzirom da je klub bio preko puta policijske postaje, a našim brijačima se činilo logičnim da izađu ispred i zapale pred kamerama, bilo je „iznimno čudno“ kada su izašli dvoje policajaca i išli im naplatiti kaznu :D
Predstavim se da sam vodič i da su, eto, ovi moji malo šašavi i nisu znali da to ne smiju. Mlada policajka mi na engleskom odgovara da ne bi bio bed da se, eto, nisu odlučili poslikati s joxevima ispred kamera, ispred policijske postaje i zbunjenih policajaca koji to skupa sa šefom sve to gledaju. Šef ih je, sležući ramenima, morao poslati van. Smijem se i kažem kako im to nije bio najpametniji potez žicajući ju da im napiše najniži kaznu (od 100 umjesto maksimalnih 500 kn za pušenje na javnom mjestu).
Dok mojim sretno-nesretnicima pišu 100 kn kazne, policajka mi priča kako i ona pljuga te usput zajebavam ekipu da je bilo jako teško protumačiti moj savjet: „Slobodno pljugajte na javnom mjestu, ali NEUPADLJIVO“. Što svakako nije kad izađeš iz kluba gdje preko 100 ljudi upravo rješava, staneš na ulaz, zapališ frulu i mašeš na kameru policijske stanice preko puta. Umirem od smijeha shvačajući da je show upravo počeo.
Razlaz po željama i brija po pivnicama
Dok sam ja sve to poobavljao i vratio se nazad u klub, dobar dio ekipe nam je zbrisao iako smo rekli da nas čekaju da svi rješimo. S ostalim vodičima skužim da nema smisla ostale držati na okupu pa ih pozovemo da idu s nama do jebeno dobre pivnice. Što većina i prihvati.
Sjedimo „U Vejvode“ s 50-ak ljudi od kojih su pola stalni putnici i prijatelji. Oni koji me bolje znaju znaju da sam „u poslovnom modu“ sve dok ne stigne naše i moje najobožavanije pivo – Master Special. Nazdravljamo i počinje zajebancija. Sa oldtimerima prepričavam što je bilo od kad smo se vidjeli na prošlom Cannafestu dok novima s ostalim vodičima odgovaramo na brojna pitanja oko ostalih ljekovitih derivata, pivnica, hrane, što je autohtono češko najbolje... the usual.
Povremeno odemo zapaliti frulu ispred pivnice i nakon nekog vremena počne vladati opuštena češka atmosfera gdje se ljudi prestaju trzati svaki puta kada zapale jox. Svi u isto vrijeme pričaju i super je. Pitaju zašto prvi dan ne idemo na Cannafest na što odgovaram da je to zbog malo vremena koje imamo na raspolaganju i naše organizacije, ali i gužve na sajmu prvi dan. U sebi razmišljam kako na godinu to okrenuti da se ipak ide i prvi dan. Problem je što jedino ovako možemo obaviti rješavanje za ekipu.
Odjednom jedan konobar zamrači i počne bez razloga srati dijelu društva. Morate znati da je to ogromna pivnica gdje u smjeni radi oko 25 konobara i da tu dolazim godinama zbog odličnog piva i jako dobre usluge. Jedna cura je naručila radler, a konobar joj je donio pivo pa ga je ljubazno upozorila. Na to je on svaku narudžbu (kada 50 ljudi zajedno sjedi u praškoj pivnici, onda se naručuje svakih 10 minuta) zagorčao svojim bezobraznim odgovorima i „go fuck yourself“ stavom. Ekipa to strpljivo trpi i barem pola sata okrećemo na zajebanciju, a meni je krivo jer nikada to ovdje nisam doživio u 10 godina. My goddamn place!
Odem se popišati i na povratku naiđem na Williea, Amerikanca i vijetnamskog veterana, kako se raspravlja s nadrkanim konobarom. Odrapio im je konačno nešto mega bezobrazno pa ljudi nisu više mogli glumiti. Maknem Williea i kažem da ću ja to riješiti pa pozovem menadžera kojem očitam bukvicu. Kada to „običan“ gost radi, likovi to preko one stvari istrpe i zaboli ih ona stvar. No, kada agencija i vodič to radi, onda im dođe do ušiju jer na našim grupama žive.
Menadžer se ispriča i odlučio oprostiti dio računa, ali smo već bili na izlazu i putu u drugu pivnicu „U Medvidku“. Iako je bilo napeto, vrlo brzo uz novu frulu i pivo naša ekipa zaboravlja da smo se živcirali i zajebancija se nastavi. Svi su oduševljeni češkim gulašem s knedličkama, raznim svinjama koje su klopali i Master Special pivom pa stvari okrenu u tom smjeru. I konačno i sam uživam i brijem s ekipom. Ljude zanima sve, a ja i kolege s guštom odgovaramo na brojna pitanja uz niz savjeta jer, jbga, Prag je naš grad!
Popodnevni sastanak i odlazak u hotele
Slobodno vrijeme nam je proletilo. Oko 5 popodne odlazimo na mjesto sastanka gdje se treba naći 150 ljudi kako bi nakon toga krenuli prema hotelu. Nekih 5% ekipe fali. Od toga se dio (kako to i treba biti) najavio da bi otišli sami ranije u hotel pa su ih vodiči najavili to hotelu dok je njih nekoliko „iznimno pametnih“ otišlo u hotel bez riječi vodiču. Zapamtite, kada putujete s grupom, jedina osoba koja vam je bitna od agencije na putu je VODIČ. Vodiča se sve pita - ne vozače, recepciju hotela, prodavačicu karata na Cannafestu... Naravno, jedini koji su imali ikakav prigovor na putovanje bili su upravo tih nekoliko što su se bez riječi izgubili.
Odlazimo u hotele. Ekipa nam daje izvještaje gdje su sve bili, gdje su još neki uspjeli rješiti. Svima se u očima vidi ono što zovem feeling Praga – sjaj zadovoljstva i ludila. Kod nas bi to nazvali sloboda i top brijačina. Ljudi žamore i pozitiva se u busu može sjeći rukom.
Kao šef sam uzeo katni veliki bus koji je išao u 4* - barem nešto kad rintam kao prašinar na terenu. Ovaj bus je nagrađen GRATIS boljim hotelom zbog ranih prijava iako sumnjam da će netko stići na bespla wellness usluge. Znam da neću niti pokušati. Premalo je i 3 dana Praga, ali kad ljudi ne kuže da bi za 150 kn i dan više bilo taman.
Krugovi, krugovi, što volim krugove...
Nakon izlaska iz busa, odmah se pale frule. Ljudi mi sa svih strana dodaju na što im kroz smijeh odgovaram: „Može, može, ali samo da vas smjestim u sobe pa se nađemo ispred hotela.“. Tako je i bilo – brzinski u sobe i svi van zapaliti! Nakon 20-ak minuta ispred hotela stoji preko 60 ljudi, manje-više svatko sa svojim joxom. I prvi pravi ekipni krugovi počnu.
Vodič iz drugog hotela mi javlja da su on i jedan putnik kojeg smo ubacivali u zadnji tren zaboravili prebaciti stvari iz mog u njegov bus. Naravno da nikad na miru ne možeš provesti svoje slobodno vrijeme, ali me više ne smeta jer je zajebancija ispred hotela super. Organiziramo taksi da kolega odveze stvari gostu i to nabrzinu rješimo. Bakljada za to vrijeme ne jenjava. Kolega potvrđuje bakljada nemire i ispred drugog hotela.
Kao i uvijek, ideja je bila odmoriti malo par sati jer noćna vožnja ubije pa je prvi dan uvijek fizički najzahtjevniji. No, probudile se aždaje od supatnika pa nema spavanja i labavo! Odvlače me nakon brdo fruli u obližnju birtiju gdje izudaramo nekoliko rundi najboljeg piva na svijetu i 21 h je već tu. Kreće se na brod metroom.
4.20 krstarenje Vltavom i clubbing
U metrou se nalazimo s ekipom iz drugog hotela i preko 100 ljudi čeka u podzemnoj vlak. Svi veseli, jedini na stanici, vrištanje. Na knap smo kako brod polazi u 22 h, ali su vodiči namjerno to napravili da se ljudi donekle odmore.
Koju minutu prije nego nam dođe vlak, odjednom osjetim dim i čujem neko komešanje u grupi. Frend koji je našao istomišljenika nije ništa naučio od popodnevnih pljugatora ispred murije, pa su odlučili zapaliti u metrou. Valjda jedini kojima je ikada ta ideja pala na pamet kako se u metrou nikada ne puši, a osobito ne ganja. Dok grupa ulazi u vlak, većina u suzama od smijeha maše frendu i istomišljeniku dok im policija piše kaznu br. 2 za pušenje na javnom mjestu. Ništa od broda za njih, jbga.
Konačno upadamo na brod. Ljudi, kako sjedaju za stolove na vanjskoj palubi, počinju motati i naručivati cugu. Trešti neka rokačina, ali nitko ne ferma mjuzu. Sa startom krstarenja starta i bakljada pa stvari već za 10 minuta izgledaju poprilično opušteno. Svi su nakon prva 24 sata konačno uhvatili zraka i opustili se.Krugovi se mijenjaju, ne znaš više odakle tko nudi i čija je koja frula. Nije bitno.
Gledam ljude oko sebe. Smješak na licu. Uživaju u pljugi, društvu i prekrasnoj vizuri Praga noću s rijeke. Tu i tamo me netko nešto pita pa im s vremena na vrijeme, isto kao i kolege vodiči, pričam kratke pričice.
Sat i po proleti, ali po prvi puta nastupi kolektivna povezanost. Normalno, ovo putovanje je jedinstveno po količini ljudi koji slično razmišljaju, a brod je uvijek mjesto stvaranja prijateljstava.
Iskrcaj. Žamor dobro raspoloženih ljudi. Hodamo prema obližnjem jebenica klubu Roxy gdje ostavljamo dio kanabisara na clubbing hodočašću, a većinu vodimo na metro i u hotel. Umor je ipak generalno prevladao što je normalno nakon noćne vožnje. Usput kupimo naše metro pljugatore koje smo ostavili u rukama policije da bi stigli na brod. Prepričavaju cijeloj hordi kako su im policajci pisali kaznu pa su ih na glupu foru (neko šibicarenje finte) uspjeli prevariti da im poberu i novce i kaznu, a da ne plate. Prevariti policiju u Pragu?! Čestitam kraljevi! Ekipa njihove prevarantske sposobnosti nagradi pljeskom i skandiranjem.
Smještamo najjače u Roxy, a usput im svima pokažem gdje i kako se snaći za pojačivače dobre zabave, noćnu mjenjačnicu, cjelonoćnu klopu... Metro. Oči mi lagano padaju kako nisam spavao preko 36 h. Promatram ljude oko sebe. Isto kljucaju od umora, ali im je na licu smješak. Dobro je. Preživjeli smo prvi dan. Sutra je špica.
Što mislite što se događalo kada smo došli u hotel? Spavanje? Ne, baš...
A najzanimljivije tek sutra dolazi....
NASTAVAK I DRUGI DAN PROČITAJTE NA https://goo.gl/Kag3pE